S tugom smo primili vijest da je danas preminula profesorica Vesna Lopina.

SI VIS AMARI, AMA! (AKO ŽELIŠ BITI VOLJEN, VOLI!)

Ovu jednostavnu latinsku misao često smo mogli čuti od profesorice Lopine – bilo je to profesorsko geslo koje je preuzela od svojih iskusnijih kolega profesora Sabadoša i, gotovo vršnjaka, profesora Bručića. Istu je misao profesorica Lopina prenosila dalje svojim učenicima i kolegama.

Osobno sam profesoricu upoznala u prvom razredu Klasične. Nije mi nikada predavala, nego mi je pomagala u učenju grčkoga jezika ex privata diligentia. Nenametljivo i uporno profesorica Lopina u meni je budila ljubav prema grčkom jeziku i duboko vjerujem da je upravo ona u meni potaknula klicu ljubavi koja me na kraju odvela na studij klasične filologije. 

U mojim odraslim godinama često smo se susretale i razgovarale o struci. Surađivale smo u raznim projektima – organizaciji i provedbi natjecanja, recenzijama raznih stručnih knjiga i udžbenika, i taj zajednički rad uvijek ću pamtiti po dobrom. Moj posljednji susret s profesoricom dogodio se relativno nedavno i ostat će mi zauvijek u sjećanju, jer je kao i uvijek bila puna riječi podrške i ljubavi.

Ako za profesoricu Lopinu upitate klasičare koji su u proteklih pola stoljeća pohađali Klasičnu gimnaziju u Zagrebu, sigurno će je se svi sjetiti, bez obzira na to je li im predavala ili ne. Ona se pak sjećala, mnogi će tome posvjedočiti, svakog učenika kojem je predavala, a i nekih kojima nije, i svega što je za njih bilo važno. To je valjda odlika velikih profesora, koji su svoje živote posvetili poučavanju, svojoj školi i svojim učenicima.

Jedan od omiljenih ulomaka iz riznice grčke književnosti profesorici Lopini bili su stihovi iz šestog pjevanja Homerove Ilijade u kojima se opisuje rastanak Hektora i Andromahe. U tim stihovima se iščitavaju sve ljudske vrijednosti koje je profesorica Lopina smatrala važnima, koje je neizmjerno poštovala i koje se trudila razvijati u svojim učenicima. To su ljubav prema domovini i ljubav prema obitelji, poštivanje roditelja i zaštita vlastite djece, ali prije svega osjećaj odgovornosti prema svome narodu i sugrađanima te sve ono što se skriva iza rečenice na Kneževu dvoru u njoj voljenom Dubrovniku Obliti privatorum publica curate (Zaboravivši na osobno brinite se za javno.).

Profesorica Lopina bila je čuvarica sjećanja na neka davna i lijepa vremena, a ponosno je nosila šarm starinskih profesora. Svoj je profesionalni život posvetila Klasičnoj gimnaziji i klasičnoj filologiji, a njezina toplina i ljubav prema školi, učenicima i struci sažimaju se u latinskoj misli iz naslova.

Odlaskom profesorice Lopine jedan je cijeli svijet otišao u sjećanje.

Hvala joj na svom znanju i ljubavi koje je utkala u nas koji smo je poznavali.

δαιμονίη μή μοί τι λίην ἀκαχίζεο θυμῷ·
οὐ γάρ τίς μ' ὑπὲρ αἶσαν ἀνὴρ Ἄϊδι προϊάψει·
μοῖραν δ' οὔ τινά φημι πεφυγμένον ἔμμεναι ἀνδρῶν,
οὐ κακὸν οὐδὲ μὲν ἐσθλόν, ἐπὴν τὰ πρῶτα γένηται.

Nemoj se, neboga ženo, žalostiti odveć u duši,
Jerbo me preko sudbine k Aidu poslati neće
Nitko, a smrti, mislim, da čovjek, kada se rodi,
Uteko dosad nije ni jedan, ni rđa ni junak.

Homer, Ilijada, VI, 486 – 489 (prijevod Tomo Maretić)

Zdravka Martinić-Jerčić, ravnateljica

U školskom časopisu μ objavljen je interview s profesoricom Lopinom i članak povodom njezina 90. rođendana. Pročitajte više na poveznicama:
https://www.casopis-mi.org/atrium/intervju-s-legendarnom-profesoricom-lopinom/

https://www.casopis-mi.org/acta/profesorica-lopina-xc-vivat/

Od legende klasične filologije u ime Hrvatskog društva klasičnih filologa oprostio se prigodnim tekstom i predsjednik Tonći Maleš. Pročitajte više na poveznici 

https://www.facebook.com/hdkf.uo.7/posts/1864927700334834